U ponedeljak sam razgovarao sa devojkom koju volim o njenoj želji da se bavi konstruktivističkom psihoterapijom. Ta vatra, na neki način oduvek tinja u njoj. Ona je njena životna svetlost i jedina konstanta koju je gurala u drugi plan, ne shvatajući da su baš ti pramenovi beline koji se stidljivo promaljaju kroz granitne zidove svakodnevice oni koji će joj najlepše ogrejati srce. Dotakli smo se, kroz priču, i kutija i strahova, i liste razloga za i protiv. I mišljenja, preispitivanja. Jer najveću barijeru na putu svake sreće predstavlja negativno mišljenje. Tuđe o nama, a još više naše o nama. Da li smo dovoljno dobri? Hrabri? Sposobni? Da li smo dostojni prilike? Odgovore na ta pitanja ne znam, ali znam ovo što sam ispričao njoj pa ću i vama da bismo, na kraju, svi zajedno došli do spoznaje suštine. Ili makar naslutili njene obrise.
Paraliza volje
Kao dečak, nisam verovao u famu da u radio aparatu žive mali ljudi koji pevaju i pišu. Kao klaustrofobu, nije mi pilo vodu da neko sedi u tako maloj kutiji, a meni su se i u liftu oduzimale noge. Međutim, kasnije, tokom odrastanja nalazio sam male ljude po raznim drugim kutijama. Oni nisu pevali, ali su stalno nešto palamudili. Bivali su manji da manji ne mogu biti ali su me do iznemoglosti deprimirali svojim sićušnim glasovima i terali me tako u šizofrena cepanja. Naročito onda kad sam i ja počeo da pevušim i piskaram. Zašto to radiš? Nema tu para. Šta će narod reći? Batali. Zaposli se u fabrici. Nađi pravi pos’o.
Shvatio sam da su mali ljudi još čudniji. U kutije nisu ulazili po kazni, već dobrovoljno. A pojavom interneta, nakotilo se malih ljudi i kutija toliko da je ceo svet postao cipelar u kom nije važno koliko ti smrde noge, ni koliko ti smrdi mišljenje. Čuo sam svašta o sebi, svojevremeno. I iz modema, a i ovako, iz okruženja. Svuda ima malih ljudi. Nesigurnost je suština, a kutija je samo forma. U početku me je svaki loš komentar pogađao i lomio napola, pa sam se tresao uplašen više nego u liftu. Bio sam bezvoljan i paralizovan od straha. Želeo sam da nesnosna buka podsmeha prestane, sumnjao u svaki svoj izbor i dizao ruke od svega tri puta na dan. Svaki dan. Ceo dan.
Kriza i rešenje
Stagnirao sam. Pucala me je najjača anksioznost i već sam se raspitivao treba li Slobodi novi radnik na strugu za metal – kad mi je sinulo. Shvatio sam da jedina mogućnost mog poraza leži u tome da dozvolim Malima da u svojoj zluradosti budu kreativniji nego ja u načinima da što bolje popločam svoj put. I tako je počela simultanka. Kad bi kazali da sam narkoman, odgovorio bih im da sam i veći. I gori. Dvaput. Da sam peder – isto tako. Ružan i klempav – jako! Izdajnik – MOŽE! Duplirao bih svaki njihov input, na svaku kosku dodavao i meso i kožu sve dok više nisu imali čime da me postide. Njihova strašila postala su moje igračke, a njihovo oružje – moje oružje.
Eho podsmeha ljudi iz kutija bivao je sve tiši i odjednom taj maltret više nije imao smisla. Kad bi prešli na fizičko nasilje, ni više puta ponovljene dobre batine me ne bi pokolebale. Ne može, bre, mene niko da ponizi više nego što sam sebe mogu. Nervirali su se, nazvali su me Čudnim, ali Bože moj, onaj moj snop svetlosti je sve više jačao. Od trenutka kad sam shvatio da sam ja mašinovođa svog voza, uzalud su me plašili bukom lokomotive u mračnom tunelu. Tačno se sećam trenutka kad sam iz dečjih prešao u cipele za odrasle.
Bilo je to onog dana kad sam zaređao po kutijama, izvukao malim ljudima uši i rekao im:
Sereš. Preterano sereš.
Zato što nema druga reč, nego sereš. I nije ovo portal salonskih gospođica gde moram da vodim računa o bontonu i klaviru. Sereš. To je ta reč. Sereš o stvarima koje ne razumeš i stvarima koje te se ne tiču. Sereš konstantno, bez imena, i skriven iza modema kao svaki anonimni balegar. Svakako, dozvoljeno ti je da đubriš, ali ma koliko dobar kompost proizvodio ovde se neće primiti nijedna klica semena sumnje. Zato što neću prestati da radim ono što radim jer se tebi ne dopada kako to radim. A neću, jer ovo nikad nije bilo pitanje potrebe za boostom Ega, talenta i rezultata, već deo najintimnije potrage za identitetom. A ako ću se, zbog nečijeg šugavog mišljenja odreći jedinog puta kog sledim, ja sam već izgubio. I ja sam već izgubljen.
Zašto sve ovo pišem?
Isključivo zato što ni nakon 15 godina i 5555 malih ljudi, nisam siguran da sam dovoljno odmakao na svom putu, niti da li je to moj put uopšte. Preispitivanja su svakodnevna, a overthinking je moje gorivo. Možda sam mogao da budem hrabriji, brži. Ne bi bilo loše ni da sam uporniji bio. Sve sam mogao možda, ali ne i da zagrlim onaj strug u Slobodi. Jer to je metafora za moju predaju. Nisam Frenk Sinatra, ali pronašao sam svoj način. I pobedio sam, a znate zašto? Zato što sam razminirao strah onomad kad sam malim ljudima iz kutija rekao da prestanu da seru. A najviše sam to govorio sebi, jer niko ne može da mi se usere u planove bolje nego ja. I nisam klempav što to volim da budem, nego zato što sam najviše sebi izvlačio uši. Vidi se, zar ne?
Nego, da se vratim na početak priče. Marija je odlučila da će od oktobra, u narednih pet godina studirati psihoterapiju. I ona je izvukla uši svom glasu iz kutije, razminirala strah a suočavanje sa sobom je pobeda. Ne “krivim” sebe za njen iskorak iz zone komfora, ali ako je moja priča makar malo uticala na tu odluku, ko zna, možda i vama pomogne. Ako ste u dilemi, naročito. Pratite osećaj i ne povijajte se pod pritiskom svačijeg mišljenja. Često su fantastične karijere propadale jer su mali ljudi iz kutije neprestano srali i ulivali nesigurnost. Još češće smo sami sebi mali ljudi. Dok nas ne prerastemo.