Kad se u čačanskom kraju na trpezu iznese bolje jelo od prethodnog, naš narod kaže: “Beži projo, uzjaha te pogača”… Zna se da pola Srbije slavi Svetog Nikolu, a druga polovina im dolazi na slavu. A zna se, nažalost, i kako su se domaćini devedesetih jedva dovijali da proslave svog kućnog sveca. Bez proje, i bez pogače.
18. decembar, 1996. godine. Sreda. Sećam je se, kao da je juče bila. Zavesa teških sankcija se digla dva meseca ranije, a još se osećao vonj istrulelih ambicija i bankrota. Samo je nemaštine bilo na pretek. Sutra je Sveti Nikola, pa iako se “ne tovi prase uoči Božića”, možete zamisliti histeriju onih koji nisu na vreme spremili hranu i piće za slavu. Dobro, ne piće. Tih godina su se crni i žuti sok kuvali u svakom kupatilu, a Čačanin je vazda bio kadar da, ako treba, napravi rakiju i od lopte, sira i jajeta.
Znači, pića je bilo, ali meze ni od korova. Doslovno se snalazilo pomoću štapa i kanapa, jer Nikoljdan je posna slava, pa se tih godina spremalo “ono što uhvatiš” na Moravi. Za one manje vične štapu i pecanju, nije bilo nade da će ugrabiti neku “last minute” ponudu s riblje pijace. Ili, možda, ipak jeste?
Čuda postoje i svuda su oko nas
U ono vreme, trač je bio naš Internet. U neko doba, iza ručka, neko je pustio buvu da se na Slobodinoj raskrsnici prevrn’o kamion sa zaleđenim šaranom. Pa se ljudi skupili i teraju ribu kući građevinskim kolicima, a nose je i u jupolkama, kapama, kišobranima, ko šta ima. To je za tadašnje uslove bilo u rangu biblijskog čuda. Jer možda je Isus nahranio 5000 ljudi sa dve male ribe, ali ribarnica Zlatna ribica je imala mnogo jaču reklamu. Sećate se nje?
Pazite, ljudi su mahom bili gladni. Ali, šaran je unosio dozu glamura u njihove živote. Jer ne sećam se da se tokom sankcija neka riba jela za Nikoljdane a da to nije šugavi tolstolobik, siroti oslić i moravska balavurdija. A šaran je bio kralj, čoveče. Šaran je bio kavijar za siromašne. I tako, u igri gluvih fiksnih telefona svako je pomalo dodavao da bi se na kraju ispostavilo kako se, na onoj raskrsnici srušio kamion i cela firma Šaran Ečka, sa sve računovodstvom i sekretaricom. Da okrenuše još dva broja ispalo bi da je šaran vozio kamion i saznalo bi se da je sam sebi majka.
Nije bilo razloga za sumnju, jer zašto bi iko lagao? Već je bilo mnogo primera da se to dešavalo. Lično sam bio prisutan kad se prevrnuo kamion Koka-Kole, pa nas je vozač molio da sklonimo staklo s ulice a da nosimo soka koliko hoćemo. Još se i on nama zahvaljivao. Sećam se i da je jednom iz nekog kamiona ispala kutija sa milion kesica smokija, ali ne crvenog Štark nego nekog plavog kukuruznog, što se lepi za nepce. Ceo Parmenac je jeo smoki dva meseca za svaki obrok, dobro se nismo u skrob pretvorili te godine. Ja već bio počeo da žutim.
Riba ribi kratke noge
Ali hajde, da ne budem samo ja onaj Avaks koji jedini sve vidi… Bivša devojka mi je pričala kako su, nakon što se ’05 godine izlio Tamiš, u njenom selu meštani hvatali golim rukama štuke u dvorištu. A ako ni njoj ne verujete, verujte svojim očima. U ovom videu automobili staju da bi losos prešao ulicu kao da je sačuvaj me Bože, neki vučjak koji nosi novine iz prodavnice.
Uglavnom, da skratim. Svi koji su tog dana otrčali na Slobodinu raskrsnicu da napune frižider besplatnom ribom – dobili su šupalj nos do očiju. Nije bilo ni šarana, ni kamiona, pa su se mnogi pokunjeno vraćali u Ljubić vukući prazne kante preko celog grada. Ali, kako to obično biva, sto puta izgovorena laž postaje istina pa se neki Čačani još uvek kunu kako se te ’96 godine jeo šaran na veliko, a oni su lično od Slobode dognali dve tone, a bilo je i još ko je hteo da uzme, samo da se riba ne kvari na putu… Kažu, sam je Bog tako udesio. Jer i njemu je, kao i Robiju Prosinečkom majka iz Čačka.
Zapravo, ova priča je toliko epska da verujem da i danas, dan pred Svetog Nikolu neko u Čačku nije spremio slavsku trpezu, pa turira ručice svojih građevinskih kolica i čeka vest o tome gde se ovog puta prevrnuo kamion sa zaleđenim šaranom. Jer čuda se događaju. Zašto se ne bi i ponavljala?