U epovima starogrčkog pesnika Homera – ambrozija je opisana kao piće bogova, koje konzumiranjem donosi besmrtnost. Međutim, imala je i bivša Jugoslavija svoj narodni nektar. Krajem Drugog svetskog rata, u doba kad su crvenoarmejci slaveći oslobođenje otvarali vinsku burad rafalima iz automata, a religija bila prognana, Jugoslovenima je trebao novi oltar oko kog bi se okupili. Kao prvi eksponent ideologije “pića i cigara” nametnuo se čuveni alkoopijum za mase. Piće od čijeg je kulta bio veći samo kult Maršala. Pogađate već, u pitanju je konjak za siromašne i komunistički brendi. Nadaleko čuveni – vinjak.
Istini za volju, vinjak je izmišljen još 1921. U godini kad je Koko Šanel svetu predstavila Chanel No5 parfem, Kruševljanin Dragoljub Marković je svom zavičaju otkrio tajnu proizvodnje finog francuskog konjaka. Novo piće je nazvao – vinjak, jer je tad to zaista bio destilat vina. Tek je u posleratnim godinama postalo jeftini reagens i komunističko alkoholno Potemkinovo selo. Pobednici rata su Markoviću oduzeli svu imovinu, a njegov koncept vinjaka razblažili hemijom.
Legenda kaže da su bogovi bacili Tantala na muke jer se drznuo da im ukrade piće. Da im je, kojim slučajem ukrao vinjak, samo bi ga zapisali u svesku i rekli mu da donese pare u ponedeljak. Jer, razlozi koji su ovo piće predodredili za alkoholni tron bili su pre svega ekonomski. Pritom, vinjak nije rakija koje su se došljaci u gradove gadili jer ih je podsećala na sela iz kojih su pobegli. Brendiji i viski, pića iz američkih filmova, bili su preskupi pa je valjalo izmisliti zamenu. Tako je vinjak postao piće omladine, nezaposlenih i radničke klase. Uz njega se za male pare srljalo u velika pijanstva. Vinjak, vinjak, pa stotinjak…
Jugoslovenski brend(i)
U samom je začetku socijalističke federativne bajke bilo na desetine različitih pokušaja pravljenja vinjaka. Od viskija se odustalo, nakon što je, kako urbana legenda kaže u rezervoar splitske fabrike “Dalmacijavino” upao noćni čuvar a ujutru su od njega pronašli samo dugmiće. Ostalo je rastvorilo piće. Što se vinjaka tiče, najdalje su s eksperimentisanjem odmakle hrvatske fabrike Badel i Zvečevo. Šuškalo se po kafanskim kuloarima da Hrvati u sastojke melju strugotinu dasaka, ali posvećenim ljubiteljima kapljice to nije smetalo. Ni s ove istočne strane jugoslovenskog raja nije manjkalo ljubavi prema vinjaku. Prodavao se u čokanjčićima, a važio je za omiljeno piće penzionera-šahista, pisaca i novinara. Baš kao i danas.
Smatralo se da je vinjak piće onih koji su ranije pili sve i svašta, pa im nijedno drugo piće više nema nikakav ukus.
Ipak, uvidevši da je vrag odneo šalu, glavešine su odlučile da unaprede obojeni alkohol i da od vinjaka naprave direktorsko piće. U zemunskom NAVIP-u proizvodili su se odlični Marton i Stari vinjak, čuveni osmak, destilat odležao osam godina u hrastovim buradima. Naročito je Badel napredovao, sa svojim Cezarom. Danas pojedini primerci tog vinjaka iz sedamdesetih godina dostižu astronomske cene na aukcijama. Solidni vinjaci, po priči stručnjaka, bili su i Tikveški iz Makedonije, Trenk i David Zvečevo i Župski vinjak iz Aleksandrovca. Novca za promociju svih ovih alkoholnih pića nije manjkalo. Badel je za kampanju promocije svog vinjaka unajmio čuvenog strip crtača Andriju Maurovića, a drugi crtač stripova – Oto Reisinger dizajnirao je duhovite reklame za vinjak fabrike Zvečevo.
U tv reklamama za vinjak igrala su čak i deca. Recimo, u ovoj za Župski vinjak pojavljuje se glumac Svetislav Bule Goncić.
Njegovo veličanstvo, Rubinštajn
Međutim, najbolja je ona reklama koja ide od usta do usta, pa ma koliko drugi trošili na epp ništa nije moglo pomračiti slavu najslavnijeg proizvoda kruševačkog Rubina. U estradnom hitu iz 1978. godine legendarni Šaban Šaulić peva:
I kada bi oči zavezali moje
Pozn’o bih te međ’ hiljadu žena
Jer ni jedna žena na tebe ne liči…
Iskusno nepce konzumenta alkohola dodalo bi da nijedan vinjak na Rubinov ne liči. I poznalo bi ga, međ’ hiljadu vinjaka. Pa, sram Vas bilo ako ste se pribojavali da smo zaboravili na čuveni Rubinštajn! Jer ono što je Gilette za brijače, to je Rubin za vinjake. Simbol i brend po kom čitav vinjakizam dobija auru kultnog kafanskog pravca. I udarničku značku, za najviše izazvanih pijanstava na radnim akcijama i ekskurzijama.
Novo doba, nove novike
Pomama za vinjakom u dobroj meri je splasnula uvođenjem demokratskih parametara u navigacione mape socijalizma. Sredinom šezdesetih godina u centru Beograda otvorena je prva prodavnica stranih pića – Fontana. Tu su se, prvi put u slobodnoj prodaji našla uvozna pića, viski i džin, ali i šveps, spremljen za džin-tonik. Direktori i doktori su se popišmanili pa je vinjak prestao da ih fascinira. Danas je sramota da se na poslovni sastanak ili pregled ode bez flaše dobrog viskija.
A vinjak je ostao razbibriga za siromašne. Omiljeno piće plave kragne. Radnička klasa je i dan danas s Vinjakom na “ti”. Neki jugonostalgičari se još uvek kunu u Tita, vinjak i bratstvo-jedinstvo. Proces proizvodnje i sumnjiv hemijski sastav ovog pića ne mogu da naruše kult njegove nedodirljivosti. Devedestih godina su ga domišljati trgovci u okolini Čačka kuvali u kadama svojih kupatila. I pila se rakija od šperploče i ulja za petrolejsku lampu. I šta nam je falilo?
Zato se, danas, na Dan republike setimo besmrtnih starih vremena i nazdravimo im jednom rakijicom. Ili vinjačićem, ako ga derete?