Hroničari vremena ostalog za nama, i oni koji iz cipela za odrasle pamte “vesele devedesete” znaju koliko je u to doba u Srbiji bilo super. Čak i doslovno super, kao na natpisima na svakoj raskrsnici i haubi švercera goriva. Vreme je tih godina bilo haotično, mestimično s bezolovnim. Mi, mlađi, koji smo svet posmatrali iz dečije obuće sećamo se šarenog novca, premijernog prikazivanja “Srećnih ljudi” i sokića zvanog Srki. Ali upravo negde između platformi sećanja nas i starijih ugnezdio se glavni lik ove priče. Srki, čovek-levak i usisivač za benzin.
Srki je bio kolokvijalni naziv za sve one koji su srkali tečnu hranu četvorotočkaša. Bilo da su krali benzin iz parkiranih automobila, ili pretakali cisterne – svi su nesretnici s gumenim crevom u ustima bili – Srki. Čoveče, bilo ih je toliko da je Srbija glat mogla da se nazove – Srkija.
Ovi su diskretni heroji nažalost, svirajući noću uz rezervoarske gajde gutali hektolitre benzin-čorbe. Zbog toga su manje jeli, manje pili, ali su od nula do sto ubrzavali brže nego dizelaši. A osim što su bile potencijalne hodajuće buktinje, Srkiji nisu imali supermoći. Jedino, kad ti dođu u goste, nisi smeo da otvaraš vrata šporeta na drva, jer ako padne žiška na Srkija – izgiboste.
Srki, zbog prirode svog posla, nije smeo da puši na radnom mestu. Mada i to se događalo. Kad žar-ptica s cigarete sleti u benzin srećniji su Srkiji posle hodali osmuđenih obrva, a neki nisu više hodali uopšte. Bilo je, kažu, slučajeva i da Srki dođe pijan na parking da krade gorivo pa zaspi naslonjen čelom na tuđi rezervoar. Dešavalo se, a naročito zimi, da nesavesni vozač pregazi Srkija koji ošamućen benzinskim isparenjima spava pod točkovima. Zato, apelujem… Pre nego što se isparkirate, šutnite nogom zadnju desnu gumu. Jer možda vam Srki leži ispod automobila.
Večito aktuelni hobi
Srkija smo, u terenskim akcijama, do sad sretali u dva navrata. Prvi put sredinom 90-ih, a onda i tokom NATO agresije. I oba puta je Srki, čačanski Benzin Hud raspirivao klasne razlike i krao gorivo od bogatih jer ga siromašni nisu imali. Ali, nije svako s levkom i crevom bio dobričina. Znam jednog što je krao gorivo iz autobusa za prevoz invalida. I još jednog, što je bio učitelj, pa danju pio krv đacima a noću dolazio da sisa mazut iz školskih radijatora. Ali eto ne znam nijednog Čačanina kom čestiti Srki nije pomogao. A bilo je potrebe za njim i pre devedesetih. Pričaju stariji da je ’79 pa ’82, a i ranije neki Srkijev predak usisavao gorivo jače od hidrofora za pražnjenje bazena. Ovde je u Preljini pre tačno 25 godina srušen rekord. Dva Srkija su na smenu ispila cisternu goriva, litru rakije i 75 metara reke Čemernice.
U mirnodopskim uslovima Srki, da bi ostao u formi, pretače rasol iz buradi punih kiselog kupusa. A onda i rakiju, vino, pa i kuvani paradajz. Srki nije prznica, ali ne voli kad ga pitaš kol’ko troši? i kad će doći ga natanka? Kad treba nešto da prespeš a nemaš čime, dođe Srki i dobaci ti gumeno crevo spasa. On je junak kriznih situacija koji ne haje za slavu pa je zato svima drag. Jedino ga, eto, žene ne vole. Kad mu kažu da pokaže šta ume prstima i usnama – Srki im isprazni rezervoar i pobegne. Prođe tako period od desetak godina kad nema potrebe za njim, ali čim zašušte bonovi za gorivo eto ga Srki. Ide niz ulicu. Vuče crevo i kanister i zviždi melodiju svoje himne…