Hotel-kafana Pariz, danas je jedno od najposećenijih sastajališta Kraljevčana stasalih za večernja i dnevna druženja. U rangu najzvezdanijih boemskih veličina, pored konoba London i Zadužbine, kojih više nema, Pariz (p)ostaje miljenik i preuzima tron kultne lokacije. U centru grada, sa ugla Trga Srpskih ratnika i ulice Milana Toplice ovaj šarmantno topli ugostiteljski prostor mami posetioce još od davne 1881. godine.
Paris, paradis!
U prizemlju restoran, a na spratu hotel, masivna hrastova vrata i fina fasada kroz 138 godina tradicije čuvaju kraljevačku boemsku rapsodiju. Jer, uporedo sa gradnjom i otvaranjem hotela Pariz, kreće modernizacija i procvat Kraljeva. Podižu ga a zatim daju na zalog Prvoj kraljevskoj zanatskoj štedionici čuveni trgovci, Nikola i Božidar Knežević. Kasnije se hotel daje u arendu ugostiteljima koji su najbolji u svom poslu. Više puta renoviran, adaptirani prostor dobija sobe koje prate duh i tok vremena, pa su domišljato okrečene svaka u svoju boju i ukrašene savremenim nameštajem i inventarom. Escajg je stizao iz austrijske firme Berdolf, a čuveni češki porcelan je restoranskom posuđu dao posebnu notu otmenosti. Rezultat takvog rada smestio bi hotel Pariz među visoko kotirane na Bookingu ranog dvadesetog veka.
Značajan je bio Pariz i za ekonomsku sferu i privrednu delatnost. Neodoljivi mirisi i ukusi iz kuhinje u kojoj su spravljana najbolja jela sa francuskih menija, privlačili su visoke državne službenike i vojna lica. Činjenicu da se uz dobro iće i piće sklapaju još bolje poslovne ponude koristili su i trgovci meštani, da baš ovde vrše trampe sa kolegama iz Jevrope i Grčke. Pojedincima se Pariz toliko dopadao da su u ovom hotelu-restoranu noćevali i po više dana i meseci. Ako već to nije mogao francuski Pariz, kraljevački ih je uvek rado dočekivao raširenih ruku. Bienvenue!
Šolje, šoljice…
Kafa, kao lekoviti napitak, ovde je koštala za pola dinara više nego kod drugih kafedžija. Svuda beše “kafa i po – dinar i po”, osim u Parizu. Da bi se odužile za tu drskost, kafedžije ovdašnje dođoše na ideju: svaki stalni gost dobio je svoju šoljicu iz koje je imao biti služen. Pritom je, na prekretnici iz stare u novu godinu, mogao da se ponovi nekom lepšom. Zauzvrat, ostavio bi bakšiš kelneru. Tako bi i gosti bili siti, kelneri počašćeni, i sve šolje na broju. Uz kafenisanje su, pod ovim krovom razgovori o politici i sočnim lokalnim temama, tekli glatko kao Ibar kroz svoje rukavce.
Tri kralja
Prepričavaju se slavni dani u kojima su poimence kraljevi Petar I Karađorđević (1904. godine), Aleksandar Obrenović (1901.) i kum grada Milan Obrenović (1882. godine) odsedali u ovom hramu ugostiteljstva. Šuška se da je u prestonici kraljevačke boemije najradije viđen gost bio upravo “čika Pera”. Glamurozni Pariz, triput ovenčan kraljevskim aminovanjem, kroz svečane prijeme održavao je stalež, a bogatio ugled tako što je znao da redovno upriliči zabave u dobrotvorne svrhe, ali i tradicionalne dočeke pravoslavne Nove godine.
Urbana čaršija i okupacija kao trn u nozi
Kultura naša nasušna bila je prioritet grada i hotela. Hotelska sala primala je putujuća pozorišta i mađioničare. Veliki radio aparat marke Blaupunkt je poput lepka držao goste na okupu. Dok su na njemu slušale vesti, mušterije su se u Parizu rado kartale. Pamte se još uvek čuvene poker partije iz prohladnih kraljevačkih noći. Brojni majstori i kibiceri tu su prvi put uživali u svetom hedonizmu zvanom bilijar. Moglo se, dakle, birati među mnogim razbibrigama Pariza.
U hotelskoj sali prikazani su i prvi bioskopski filmovi. Kasnije su na tom mestu ustaljene stalne projekcije. Dok su se prikazivali nemi filmovi violinisti su svirkom pratili prikazivanje. Kasnije, s pojavom zvučnih filmova, kinooperater je naglas čitao prevod filma. Kraljevačka publika nenaviknuta na titlove, nije mogla da prati tekst dok vizualizuje priču na platnu.
Vitalni Pariz bi još dugo trčao dugoprugaške trke da nije bio ranjen okupacijom. Nemci ga preuzimaju i u njega smeštaju Soldatenheim, vojnički dom. I njihovi vojnici su pratili filmove, a za oficire varijetetske grupe davane su priredbe. Ovo neodoljivo podseća na Tarantinovu Šošanu u Prokletnicima i njenu dobro poznatu osvetničku zamisao. Nakon odlaska Nemaca demolirani hotel sa opljačkanim i uništenim inventarom teško staje na povređenu nogu. Prolazi kroz čitav niz vlasničkih promena, ali kafanski eho Pariza ipak nekako, sve do danas opstao u zaglušujućoj buci tranzicije.
Treća mladost otmenog Pariza
Ljubljen je Pariz uprkos dolasku novih trendova i savremenijih mesta za izlaske. Nekada je bio prilično važna kraljevačka institucija koja je okupljala meštane svih slojeva i zanimanja. Kao lokal imala je značajan udeo u kulturnom i društvenom životu, pa na najbolji način oslikava duh starog Kraljeva. Ovde se zaboravljalo na sve brige, a društva nije manjkalo. U Pariz ste mogli ući potpuno sami, a izaći zagrljeni sa kumom. Jednim, ili više njih.
Ovu lirsko-epsku povest završavamo stihovima vizionara Đure Jakšića:
Jedan dim još, jednu čašu,
jedna pesma, jedna seka!
P’onda zbogom, tamburašu!
Zbogom, krčmo, zanaveka!
Ali samo do sledećeg viđenja. Početkom devedesetih godina zatvoren je njegov kragujevački imenjak, takođe kultni ugostiteljski objekat. Ali kraljevački Pariz, čuvar tradicije, privlačiće još dugo nove prolaznike svojom ljupkošću i suptilnim magnetizmom neke davno prohujale, ali nikad zaboravljene epohe.