Da li je priča od sinoć bila istinita? Ne znam pouzdano. Nisu baš sve istine u životu egzaktne kao ona da je Kretino koštao 22 dinara. Sećate li se Kretina? Mogao je da se razvlači, rasteže i gnjavi. Baš kao i svaka laž, koja kad prođe kroz dovoljan broj ruku postaje istina, sve dok ne pukne kao balon punjen brašnom. S ove distance, niste živeli devedesetih ako niste čuli za Kretino. I niste iz Čačka ako ne znate šta je mašina za akvamakijato.
Pogodna klima i hohtašplersko umeće
Na prelasku između dva milenijuma, dok je svet drhtao plašeći se milenijumske bube i crkavanja svih računara, jedan car je narezao CEO INTERNET na flopi diskete i prodavao ga lakovernim budalama. Sve ovo pišem da biste shvatili kako je ranije ljude bilo lako prevariti i teško proveriti.
Ali, da ne bude da su samo stranci haslovali tvrdo i da su u tome bolji od nas. Glavni likovi ove priče su dva Čačanina, od kojih je jedan – zajebant iz prethodnog vica. Kažu da Čačana u Beogradu ima kao Srba u Beču, pa je brzi život prestonice privukao i mladiće iz grada podno Jelice. Kažu još i da je Grebić, po prirodi, kao mačka i da kako ga god baciš on se dočeka na noge. Ako bi na parče hleba namazao džem, da uvek padne na namazanu stranu, pa onda hleb vezao za leđa Čačaninu napravio bi perpetuum mobile k’o u onoj reklami za energetsko piće.
Tako bi i sa ovom dvojicom. Često bi ostajali bez para, ali bi povremeno bivali puni ko oko. I dok su drugi dođoši izigravali hodalice i češalice za tuširanje imućnim bakama sa Dorćola, ovi naši su sve uzimali na priču. A uzimali su, često.
Kako ih je Čačanin sve nadmudrio…
I pazi sad. Šmeknu ti oni jedan baš glamurozni kafić, ajde neću ime da mu spominjem. U njemu sve stolovi mahagoni, viski najskuplji, ne može ni da uđe ko ‘oće s ulice. Ma, vrh vrhova. Oni obletali levo, desno. Ma, kako priđu ulazu, obezbeđenje se popreči na vratima i viču čibe pašče s kapije. Čibe.
Dumali oni, dumali i smislili. Pozajme od nekih rođaka dva parna odela, po tabakeru, aktovku i parfem da sakriju miris siromaštva. I krenu svaki dan da dolaze u kafić, ali ništa ne naručuju ovako pravoslavno što se kaže nego samo uđu, sednu i kažu:
– Dva akvamakijata, molim.
Konobar im prvi dan rek’o da to nema, drugi dan isto, već treći dan se konsultovo s šefom, pa menadžerima, pa mic po mic došla priča do gazde. Kaže, dolaze svaki dan dva džentlmena, poruče neke stranjske đavole kao kad Bob traži kapucino i dva martinija u vlasotinačkoj kafani:
Nemate dva martinija?!
Nema nijedan…
I sad, gazdi to bode oči, znaš. Tolike pare srikto u lokal, da sve bude na nivou i sad opet nešto fali? Pa znaš li ti da bi i predsednikov sin svaku noć kod njega dolazio samo da nije umoran od nošenja gajbica. Gde bre sme u tom, prestižnom lokalu nešto da nema. Može samo da nestane.
Reši gazda da sam vidi šta se tu dešava. Nije prošlo mnogo, eto ti opet ove dvojice. Dobar dan, dobar dan. Ista meta, isto odstojanje. Dva akvamakijata, aha, sačekajte. Konobar da znak gazdi, ovaj dođe i predstavi se…
Touché
– Momci, takva i takva stvar. Čujem da svakog dana tražite isto, šta je uopšte to što tražite?
– Akvamakijato. Specijalna voda što ostane od makijata. Kao kristal. Skupo ko đavo i hit je u Evropi. Pa, zar je moguće da ti ‘vaki domaćin nisi za to čuo? Nema bre paba u Londonu koji ne služi to, ljudi u redovima stoje i čekaju.
– Da, da. Čuo sam nešto… reče gazda. Naravno da nije čuo, ali prosečni bi privatnik u to doba lakše preko usta prevalio da JUL nije kul, nego da nešto ne zna.
– Znači, skupo… A što?
– Ukusno, brate. Mnogo. A i zdravo, kažu leči rak ko rukom… To ti je ko viagra, ali prirodna. Melem. Ma bre, i da ne leči, to ko je probo, taj se posle na domaću kafu nije vratio…
– A je li, momci… Kako se pravi?
– Komplikovano je to, druže. Ima tu posebna mašina, pa filteri. Ma, nije to za tebe… Zaboravi.
Kafedžiji je već bio zasijao znak dolara u zenici, al bolje da su mu oko izvadili nego to da mu kažu.
– Ma pričajte sad! Gde da nađem to, da probam? Akva? Kako se poruče mašine, filteri?
– Ma, pusti… Previše para treba uložiti, pa vući veze i carinu. Mi imamo tu jaku kombinaciju, ali veruj, ne isplati se tebi. Skupo je to.
– Koliko? Imam ja novca…
– Ma, previše. Slušaj, prijatelju… Nije to za tebe, veliki je rizik. Mada, kad bi ovde prvi s tim probio… Čuda bi napravio.
– Dobro, koliko tražite za 4 mašine i opremu?
– Pusti. Nemaš ti te pare…
– Ma, pitam kolko? KOLKO?
I bi pečen…
Neću da vam otkrijem baš sve do kraja. U američkom slengu, cheese je izraz za novac. Lepše je da sami zamislite epilog ove priče i izaberete kojim je putem miš došao do sira i koliko ga je bilo. Mašina za akvamakijato je odradila svoje, bez da je bila uključena u struju. Zapravo, jasno vam je da tako nešto ni ne postoji? Reći ću vam ipak da je zahvaljujući njoj jedna kuća u Čačku pokrivena crepom, a momcima je ostalo para za po dobar auto i 35 ari malinjaka. U Beograd, prirodno, neko vreme nisu išli. A i šta će tamo, kad je najjača zabava u Čačku. I Londonu.