I kao da cela godina stane u tih nekoliko dana. Sve što planiraš, na kraju se izvrne naopačke i odigra po nekom nasumičnom redosledu koji je odredio neko ko ima mnogo smisla za besmisao. Džaba rеd, rаd i disciplina cele godine kad ćeš sve upropastiti tokom tih prazničnih dana krajem decembra i početkom januara. Ode linija, najbolja košulja, retrovizor, frižider, ma ne preostaje ništa nego da se prepustiš jednostavnom i vrtoglavom spustu četiri skakaonice.
Prvo što zapažam tokom tog dešavanja je njihovo lice pre nego što se na skijama otisnu u bezdan. Deluju spokojno, valjda zbog toga što su cele godine vežbali za taj trenutak. Čista rutina. Baš kao i moja odluka da Novu godinu neću tretirati kao nekakav poseban događaj, već kao najobičniji datum u kalendaru. Neću nigde da idem, možda sa društvom u neki lokal da se zavučem, ali nikakvo doteravanje, nema klubova ni koncerata, svakako neću da putujem tad kad je gužva. Srećan sam što sam racionalan i spokojan sam.
Onda dođe 30. decembar i sezona skokova. Otvaranje u Obersdorfu. Zagrevanje za ludilo koje sledi. Uveče posle posla izlazim da se vidim sa društvom, da popijem pivo, dva, ipak se sutradan ne radi i valja videti šta se dešava. Samo što se to pivo, dva pretvara u pola gajbe, uz to presečene sa nekoliko rakija i predlogom da se promeni lokal i nađe neka kafana. Sasvim neočekivano, tu se društvo udvostručuje i više nema nazad. Ture se naručuju, glasno se smejemo na masne viceve i svakako prenaglašeno sećamo gluposti iz prošlosti. Muzika, naravno, koristi situaciju i emocije da izvuče poslednji dinar.
Buđenje donosi oštar bol u predelu čeonog režnja. Klonuo sam duhom i ne verujem kako sam izvršio samoubistvo, isto kao prethodne tri godine. Ili četiri. Rezultat posle prvog skoka je pritisak 140 sa 100. Držim se.
Posle popodnevne dremke i nezaobilazne sarme pravi se plan za „to“ veče. Dogovorili smo se da sednemo u lokalni kafić, tu nema ništa organizovano samo ekipa koja svakodnevno svraća uz možda malo glasniju muziku sa zvučnika. Nalazimo se baš onako ranije, negde oko 19h da bismo sklopili kockice od prethodne večeri. Pije se samo žestina što zbog vremenskih neprilika u vidu četiri smrznuta pingvina ispred kafića, što zbog nemogućnosti da opet pogledamo pivu u oči. Brzo se prelazi na naručivanje flaše i meni je sve onako potaman. Ne primećujem da je lokal pun, već nema prostora da se pristojno sedi za stolom jer nam se priključila još jedna ekipa iz kraja protiv koje smo pre dve godine pokušavali da igramo fudbal u balonu. Gubim predstavu o vremenu i kada pogledam na veliki zidni sat, muti mi se pred očima i ne verujem kada shvatim da je tek 23h. Kako da izdržim još dva- tri sata? Nakon nekog vremena, a svakako pre ponoći, odnose me do stana. Rekao sam da ću Novu godinu dočekati u krevetu.
Ujutru slika poznata. Iz bolesničke postelje uključujem televizor i gledam omiljenu skakaоnicu. Ljubimac zbog neverovatnog naziva koji izgovaram polako, slovo po slovo da ne izazovem veće potrese – G-a-r-m-i-š-P-a-r-t-e-n-k-i-r-h-e-n. Pritisak 160 sa 110. Biće bolje.
Dva dana intenzivnog oporavka. Red čaja, pa limuna i na kraju krišom belog luka. Da se povrati izgubljeno. Izglupirao sam se oko Nove, red je sad da se ove godine krene drugačije.
„Već subota?”
Začudim se kad me ortak pozove da se samo spustimo do grada.
„Možemo da prošetamo, eventualno da popijemo čaj negde.”
Pravimo krug po trgu, svi viču i kikoću se. Od hladnoće mora negde da se sedne, da se izabere neko mesto gde nećemo naručito alkohol. Može na šetalištu.
„Da naručimo malo pivo, ʼajde, nije to ništa.”
Hrabrimo jedan drugoga.
„Može još jedno, pa to je kao jedno normalno.”
Konobar nam je drugar, časti novu turu.
„Lepo ide, uopšte ne osećam bol u grlu, daj još jedno.”
Tačno znam kada sam došao kući. Komšinica sa drugog sprata je krenula na pijac po ribu za kraj posta. Ne znam da li sam se više začudio njoj ili sebi. Prespavaću Insbruk, ionako će mi se samo smejati kada vide u kakvom sam stanju. Samo ću im javiti skor da upišu. Sitnih 180 sa 130.
„Nisam neki vernik, zaboravim često velike postove.”
Pokušavam da se odbranim pred društvom i odbijem poziv da sečem badnjak.
„Ne volim mnogo ni običaje, znate kakav sam.”
„Nismo išli dugo u ovom sastavu, ima četiri-pet godina.”
„Kako nismo? Pa svake godine me ubedite na silu.”
„Ali došao je Pera iz Toronta, znaš kako je nostalgičan, sve naše mu nedostaje.”
„Zar nije bio prošle godine?“
„Ne, to je bio Mića iz Pariza.“
„Čekaj, a one tamo?“
„To je bio Gagi iz Frankfurta. Ne smaraj nego kreni.“
Ovde više nema nikakve iluzije o opiranju. Isti taj Pera će nas kao terati da ločemo rakiju kod njega pre nego što krenemo. Mora vruća da se ponese u šumu, svako po flašu od pola litra. I srećan sam samo kad osetim hladnoću posteljine, znači nismo se poubijali međusobno i nikoga nismo udarili kolima. Izgleda da Bog stvarno čuva budale.
Usuđujem se da pogledam Bišofshonen. Moram se ugledati na njihovu konstantnost ako želim da se oporavim i pripremim za narednih 11 i po meseci. I oni i ja ih provedemo u treningu za ovih desetak dana u kojih stane čitava godina. O pritisku neću izveštavati ovoga puta.